Ovoga ljeta imao sam zanimljivo iskustvo radeći u ljetnom kampu za djecu u Kaliforniji kao instruktor penjanja. Kamp u kojem sam radio izniman je i puno drugačiji od ostalih kampova u Sjedinjenim Državama. Nalazi se na prekrasnom jezeru “Loon Lake” u Sierrama na nadmorskoj visini od 2000 metara. Ono što ga čini posebnim jest činjenica da nema pristup cestom, nema signala, a najbliži planinski gradić udaljen je sat vremena vožnje. Jezero je okruženo prekrasnim planinskim vrhovima od kojih su neki pokriveni snijegom čitavog ljeta, granitnim stijenama i prekrasnom borovom šumom. Kamp se sastoji od jedne velike drvene kolibe koja uglavnom služi kao blagavaona, mjesto za druženje i predavanja. Osim toga svi kamperi i instruktori spavaju u šatorima tokom cijeloga ljeta. Pošto je kamp toliko izoliran i nalazi se u prekrasnoj divljini, priključci za struju i vodu ne postoje. Cijeli kompleksni sustav filtracije vode osmišljen je i prilagođen kako bi se ostvarili uvjeti za normalan život na toj prekrasnoj lokaciji u apsolutnoj divljini. No prekrasna lokacija koja oduzima dah i svi dnevni izazovi kojima smo se suočavali da bi omogućili normalan život na ovom mjestu samo je mali dio cjelokupne priče koja se odvijala u kampu imena “Deer Crossing Camp”.

Kamp ima rejting za najsigurniji kamp u Sjevernoj Americi, a saznao sam i zašto na treningu za instruktore koji je trajao dva tjedna prije dolaska prve grupe djece. Svih 14 instruktora položili smo tečaj američkog crvenog križa za spasioce i tečaj za prve pomoći u divljini. Proveli smo sveukupno 20 sati u bazenu prolazeći sve moguće scenarije i tehnike spašavanja, također i scenarije iz prve pomoći. Bili smo obvezni pročitati službene knige koje idu uz tečaj, i na kraju položiti pismene ispite kako bi dobili licence. Uz sve to direktor kampa držao je mnogo predavanja iz psihologije i učio nas kako biti izvrsni predavači i učitelji vještina iz sportova koje strastveno volimo i koje ćemo prenositi na mlađe generacije tokom cijeloga ljeta. Aktivnosti koje smo nudili bile su penjanje, jedrenje, jedrenje na dasci, kajak, kanu, tehničko penjanje na drveće, plivanje, trail trčanje, streličarstvo, orijentacija u divljini, umjetnost… Osim toga svaka dva tjedna vodili smo izlete van kampa koji su trajali po 3 dana. Po dva instruktora vodilla su penjačke izlete, kanu izlete, dva do tri planinarska izleta koji su bili manje ili više zahtjevni. Na ovim izletima djeca su mogla osjetiti čari istinke divljine, jer smo išli sve dublje i dublje u divljinu odmakivajući se od komforta koji je pružao kamp. Ljepota prirode koja nas je okruživala bila je neopisiva, ali izoliranost i aktivnoti kojima smo se bavili zahtjevali su veliku ozbiljnost i odgovornost instruktora.

Rudi u SAD-u_5


Svakog jutra u 7:30 svi instruktori imali bismo sastanak na kojem bi organizirali dan. Satovi su podjeljeni u 3 bloka od 2 sata, jedan blok prije podne i dva poslije podne. Na školskoj ploči svaki instruktor napisao bi koje satove želi održati toga dana u sva 3 bloka (u skladu s interesom i razinom na kojem se djeca nalaze ), a onda bi svi imali priliku poslije doručka prijaviti za koje satove žele. Penjanje je u ovom kampu iznimno popularna aktivnost, zbog kvalitete prirodnih stijena koje se nalaze na 10-ak minuta hoda od samog kampa. Penjanje je bilo isklučivo na “top-rope” jer jedina druga opcije je full trad. Spitovi i sidrišta ne postoje tako da smo za svaki penjački sat nosili oko 120 metara statičkog i 70 metara dinamičkog užeta plus nešto čokova i frendova i hrpu čeličnih karabinera za izradu velikog sidrišta na vrhu stijene. Neke stijene bile su direkto iznad jezera i u takvom slučaju osiguravanje bilo bi sa sidrišta. Takve stijene predstavljale su poseban izazov djeci jer bi se morali odvažiti prvo abseilati do vode, a tek onda popeti smjer do vrha. Radno vrijeme bilo je od 7.30 ujutro do 10 sati navečer s jednom slobodnim danom u tjednu. Dani su bili poprilično naporni, no zajedništvo koje smo imali kao grupa instruktora i međusobna podrška u svakom trenutku bili su neprocjenjivi. Gledati djecu kako prevladavaju hrpu strahova iz dana u dan kroz predivne aktivnsoti daleko od užurbane civilizacije, promatrati ih kako rastu kao osobe i kako im samopouzdanje nepresano raste bilo je zaista predivno.

Rudi u SAD-u_10

 
Također, iznimno iskustvo bilo je upoznati direktora kampa (dob 68 ) koji već više od 50 godina svako ljeto posvjećuje djeci u ovom kampu koji je otvorio 1983. godine ostvarivši životni san svoje majke. Čovjek koji je još uvijek svakodnevno aktivan trenirajući za triatlone i maratone, vrsni plivač i nekadašnji profesionalni trener vaterpola, marinski biolog, nekadašnji komercionalni ronioc i čovijek koji je kompetentan u svakom “outdoor” sportu kojeg možete zamisliti. Po završetku ljeta, kako nam je pričao, odlazi na tromjesečnu ekspediciju u Nepal koju je proveo planirajući zadnjih 10-ak godina. Nakon toga drži “leadership” i “goalsetting” predavanja po raznim školama i ustanovama u Silicijskoj dolini. Bit ovoga kampa iliti dublja svrha, njegovim riječima, nije učiti djecu kako penjati pukotine, kako jedriti na dasci ili preokrenuti kajak, svrha ovoga kampa je stvoriti buduće “lidere”, kompetentne mlade i snažne ljude koji se će znati kako se suočiti i pobjediti životne izazove, biti uspješni, savladati strahove i znati vladati svojim emocijama.

Rudi u SAD-u_13


“Deer Crossing Camp” zaista je posebno mjesto puno motivacije, podrške, strasti prema aktivnostima i prirodi, osobnog rasta i hrpe izazova !
Jako sam sretan što sam imao priliku biti dio ove obitelji i raditi u tako dobrom i pozitivnom okruženju!

Rudi u SAD-u_1

Bacite oko na ostale fotografije, par video isječaka (moj prvi trad uspon, Lover's leap, summer snapshot, jedrenje u kampu) i naravno nešto penjanja u legendarnom nacionalnom parku Yosemite.

 

 

 

Tekst i fotke: Rudi Oškera

Dogovor je pao tri tjedna prije polaska, dogovorom Marka Ž. i Mihaela Š. Isti dan zove se Duška M. koji momentalno pristaje, te Žaba zove Maria M. Nalazimo su u Zagrebu u 8h i krećemo za Golubinjak.. Drugim autom ide još četvero varaždinaca: Hrvoje K., Marko Š., Davor T. I Igor Š. Sve do Delnica pere kiša i to po pravo, mislim si gotovo sve će biti mokro.. Staje se u Delnicama na kavu i planira se odlazak na drugo mjesto.. Marko Ž. predlaže Krk, svi se slažemo.. Sustiže nas i druga ekipa, slažu se i oni ali uz obavezni pregled Golubinjaka.. Dolazimo u Golubinjak kad ono stijena suha kao barut te se držimo prvobitnog plana. Duško i ja (Mihael) idemo do sektora Hollywood dok ostatak ekipe penje u sektoru Zambezi.

Golubinjak 12.-13.8.2017._3

Mi se zagrijavamo u 6a+ Last tango in Paris kojeg Duško riješava iz druge taj dan (inače dug od prošle godine). Ja odlučujem popesti što više smjerova na onsight te krećem sa A prefect world (7b) gdje padam, naravno :P .. Penjem ga iz druge, ulazim u Terminatora (7a+) opet padam i odustajem od sight-anja.. POZOR: Golubinjak je izrazito teško penjati na pogled iz razloga što oprimci variraju iz metra u metar (očekuješ sloper dobiješ edge i obrnuto..). Duško chilla, ostali i dalje na Zambeziju, dajem ulaz u RocknRolla-u (8a). Prvi ulaz prolazi bez imalo muke, sve gibove radim relativno lagano, malo odmaram i dajem second GO (i kako to već ide zeznem nogama i neki gibovi su mi ne mogući..), ali dajem i third GO (na pola smjera me lijevi biceps iznevjeri i mislim si WTF).. Kasnije nam se pridružuje ostatak ekipe i svi zajedno boksamo protiv Rocky-a Balboe (6c), ajmo reći skoro svi ga penju (već je star, kuda će protiv šestero ljudi).. Tako završava prvi dan, u večernjim satima roštiljamo i pijemo pokoje pivo.. 

Golubinjak 12.-13.8.2017._13

Drugi dan kreće sa jutarnjom kavom i odlaskom u Hollywood.. Dobro se razgibavam i ulazim u RocknRolla-u. Penjem, nikad bolje (prolazim teži dio smjera laganini) dolazim do zadnjih rupa prije tranvajca u glavi mi je to je to popest ću ga, izletava mi palac i padam.. Ostatak ekipe penje sve pomalo (bacite oko u penjački kartom Spk Vertikala za detalje).. Ulazim i peti puta bez prevelike volje pa tako mi i bude (padam opet).. Završavamo penjanje oko 16h i krećemo za Zagreb, tamo ostavljamo Marka i Maria.. Sve u svemu bilo je odlično uz odličnu ekipu..

Golubinjak 12.-13.8.2017._8

Utorak (15.08.2017.), dogovor za povratak u Golubinjak pao je sa Žarkom K. Dolazim do Zagreba i presjedam kod njega, sa nama još idu njegov sin Luka i Boris Č. U Golubinjaku se zagrijavamo u Zambeziju te nešto kasnije idem riješiti dug od nedjelje RocknRolla (8a). Ulazim i rješavam ga! Skoro padam u detalju poslije tramvajca.. Sva sreća ma gornjem sloperu koji me zadržava u igri.. Preostalo vrijeme penjem sa Lukom koji ulazi u sve što sam ja penjao, nešto na lead nešto na top rope.. Na kraju se teškom mukom bori sa Last tango in Paris (6a+)..

Golubinjak 12.-13.8.2017._9

Hmm, kuda ovaj vikend, pitanje je sada? Bacite oko u atraktivnu galeriju slika.

Tekst: Mihael Štefić
Fotke: Mario Musulin

U nedjelju 13.8.2017, bez prevelikog dogovaranja, uputili smo se Stipe K. i ja sa Sinišom A. u novi sektor na Kalniku - Sv. Martin, za koji vjerujem, je malo ljudi znalo da uopće i postoji (ja osobno išla sam prvi put u životu).

Sv. Martin_3

Staza koja vodi do tamo nalazi se podno planinarskog doma s lijeve strane, mala uličica vas odvuče do vidikovca, tamo ostavite auto i dalje nastavite pješke, nekih 10tak min do odredišta. Ideja je bila da se ostvare zamišljene ideje za potencijalne smjerove, tako da smo se opremili opremom i sa znatiželjom uputili na sveto odredište :). Sektor je ugodan, većinom u hladu, neke smjeri su već postavljene brigom gospodina Žarka K., ali definitivno ima još posla... Siniša kreće u smjer Pokora (s desne strane sektora) koju želi sightati i ocijeniti, no, ispada da očekivajući lakšu šesticu zapravo dobiva smjer sa malim iznenađenjem, priznaje da baš i nije za zagrijavanje "na prvu", pa ju tako penje dva puta i ocjenjuje je sa 6a+. Ja ga slijedim, ispitujem detalj više puta (utvrđujem gradivo za sljedeći put), penjem ju također dva puta, idemo dalje...

Sv. Martin_2


Nakon kratkog razmatranja lijeve strane sektora, želi se realizirati ideja oko potencijalne smjeri, po procjeni Siniše, ocjene cca 7b... bacamo se na posao. Master se navezuje na drvo iznad linije smjeri i kreće u akciju.. i počinje show :) Na veliko iznenađenje, ne očekujući uopće ovu težinu smjeri, nakon iscrpnog proučavanja i postavljanja spitova, ispada da smo zabušili..hm..osmicu! :) Smjer se zove Prorok i nije jedina osmica u sektoru! Tako da smo dobili sektor, kako kaže master - za ozbiljne penjače... Ispada da je Pokora jedna od najlakših smjeri zapravo...:)

Sv. Martin_9


Zaključak: prekrasan sektor, sa odličnim šesticama za zagrijavanje i dalje kako tko zna i može - sedmice i osmice!  Zato neka Sv.Martin bude izazov... vidimo se tamo (dotad provjerite fotke u galeriji)!

Popis smjerova (s  lijeva na desno):
1. Prorok - projekt
2. Hodocasnik - otvoreni projekt
3. Bezgresna 6a+
4. Misno vino 6c/+
5. Pokora 6a+
6. Mario mucenik 6a/+
7. Ateist 6c+/7a
8. Ministrant 6b/+

Tekst i fotke: Majda Skračić

Ter
Negdje oko 20.07. (četvrtak) zovem Zagrebčane, Varaždince i nikako da se dogovorimo za penjanje - ili su već dogovorili ili ne mogu.. Slučajno mi pada napamet Varaždinski deda (Igor Čorko).. Šalje poruku i za pola sata zove, dogovaramo Ter penjalište koje se nalazi u Sloveniji (ne znam točno gdje..) :)

Vranjača i Ter_1

Subota (22.07.), krećem za Varaždin oko 8h, tamo presjedam kod Igora. Sa nama idu Marijan i Ivica. Dolazimo na penjalište te se Igor i ja zagrijavamo u Pokostanj (7a) što vrlo dobro podnosim. Nako solidnog zagrijavanja ulazimo u smjer Kobilca (7b) gdje je detalj na samom početku smjera u prva dva metra, na kojem obojica padamo. Odmor traje cca 15min te dajem još jedan ulaz i rješavam smjer, za to vrijeme Igor odmara za svoj mini projekt Pueblo (8a), ulazi u njega i pada pred samim krajem zbog loših uvjeta (temperatura prevelika za tako male oprimke). Nešto kasnije ulazim i ja u smjer kojeg flash-am (cca. 7b) sve do prvog detalja, sve gibove radim u prvom ulazu. Ulazimo u smjer i drugi puta ali ista priča za Igora, dok ja pada u prvom detalja (smjer ima dva detalja). Igor ulazi i treći puta, ali nema sreće. Za to vrijeme Marijan i Ivica penju nešto lakše smjerova do težine 6c (ako se ne varam). Za kraja dana raspenjavamo se u laganijim smjerovima do 6b+ po 40-etak metara.

 

Vranjača
Kao i svake sezone HGSS dežura u paklenici od 29.-30.07. te si rezerviram mjesto u kombiju. Pridružuju nam se Duško M. I Mario F. (Iz Grip-a) uz ostale HGSS-ovce. Krećemo poslije posla u petak! U četvrtak se dogovaram sa Igorom Č. za penjanje u Vranjači (do sada najbrutalnije penjalište koje sam vidio). U 9h nalazimo se kod Dinka na kavi, krećemo za Vranjaču. POZOR: pristup do penjališta je lagana uzbrdica koja traje cca. 20-ak minuta, sa Igorom 15-ak. Toliko se još nisam izmorio do samog penjališta kao tada (nisam trčao, pa barem 6 mjeseci kondicija nije gdje bi trebala biti). Kada sam vidio ambijent bol i umor je nestao, a adrenalin je uskočio.

Vranjača i Ter_6

I ovoga puta zagrijavanje je u sedmicama. Pratim Igora i penjem na flash Velebitski golemash (7a) i Deep throat (7b) i ostajem lagano iznenađem izdržljivosti koju imam (smjerovi su po 20-ak metara, inače stijena je toliko prevjesna da će dobiti smjerove i do 80-ak metara!). Malo odmaramo te Igor ulazi u Vranjčasti projekt cca. 35m overhanging beast hahah... Puštam ga dolje i jedno cca. 15-ak metara je dalje od ulaza u smjer.. Predlaže mi smjer Kurba (7c+) i kaže „to je tvoj stil, probaj“.. Ulazim u smjer, prvi dio je cca. 7b te dolazi do račvanja u 7c+ i 7b+ (reko, odo ja u 7c+ pa šta bude..) prolazim lagano kroz Moon style crimpaonu gdje nemam poteškoća. Što reći, prvi 7c+ OS je pao. Igor ponovno ulazi u projekt kojeg poslije i ja probavam te radim sve gibove bez velikih poteškoća (sada je i moj projekt). Za otpenjavanje penjem Maratonca (7b+) RP, inače prvi dio Kurbe. Duško i Mario za to vrijeme penju sve što stignu u Klancima Paklenice. Duško riješava impresivnih 17 smjerova koje su naznačene u kartonu, ali popeo je preko 20, kao i Mario. Good job!!

 

Kotečnik
Zovem, dogovaram, pregovaram. Marko Žabčić (Žaba) zove, "bi htel ti u Kotečnik u subotu" (05.08.2017.). Da naravno, htio bih, idemo... Opet pičim za Varaždin, nalazim se sa Žabom u 10h kod shoping centra, krećemo za Kotečnik (Slovenija). Dolazimo u Kotečnik i put nas vodi do sektora Kača. Tamo se zagrijavamo u Pomaranča (6b+) i nakon toga prelazimo na Ris (7a) kojeg penjem iz druge dok Žaba ima malo više posla... Nakon tri ulaza riješava smjer bez greške.. Za to vrijeme penjem na OS Zlato jabolko (7a+), Čili (7a), Gad (7a), Limona (7a) RP – bilo je vruće zato nije OS :) Slijedi Steber (6c) OS – najteži 6c koji sam penjao do sada. Marko ulazi za kraj u Gada kojeg prolazi laganini, ali ipak ostaje kao projekt.

Vranjača i Ter_4


Nedjelja (06.08.2017. opet Kotečnik), dogovor je pao sa Ivano Ljubičićem, krećem za ZG. Tamo kupim Anu, te presjedamo kod Ivana Peveca. Ana i Ljubo odlaze do Kače gdje Ana penje 6c+, dok Ljubo samo osigurava iz razloga što je povrijedio nogu prilikom projektiranja Enigme (8b) na Pokojcu (samo strong Ljubo!). Pevec i ja smo na Obokiu i penjemo Lok (6a), Salamurcu (7a) i Pipu miru (7a). Ivan kasnije ulazi u svoje projekte (8b+ oba) gdje su mu šanse velike da ih popne, padaju uz idealne uvjete! Što reći, svaka čast!

A sada nas čeka Golubinjak dva dana (12. i 13. 08.)!
Bacite oko u penjačke kartone i u galeriju slika.

Tekst i fotke: Mihael Štefić