Ove subote (18.11.2017.) Bjelovar je bio domaćin 5. kola hrvatsko-slovenskog-srpskog otvorenog prvenstva u lednom penjanju.
Događaj je organizirao Sportsko penjački klub Grip iz Bjelovara, Hrvatski planinarski savez, Komisija za alpinizam HPS-a i Planinska zveza Slovenije.
Kao i inače, glavni i odgovorni na ovom 5. kolu natjecanja bio je Siniša Atlija koji je bio službeni postavljač smjerova i sudac na natjecanju.

 
Ledni kup 2017._1


Dry tooling
Za one koji ne znaju, radi se o natjecanju u dry toolingu, odnosno simulaciji lednog penjanja koje se na razini Hrvatske održava već duži niz godina. Unazad nekoliko godina, ovo natjecanje je prošireno na susjednu Sloveniju gdje već postoji velik broj aktivnih lednih penjača.
Ledno penjanje razvilo se iz alpinizma kada su penjači morali savladati određeni dio zaleđene stijene. Zbog toga su morali pronaći tehnike i načine savladavanja kao i najpraktičniju opremu za penjanje leda. S vremenom i razvojem penjanja, led je postao nešto što su penjači željeli penjati. Uskoro su počeli tražiti nove izazove, i tako je rođeno kombinirano penjanje (mix). Radi se o vrsti penjanja pri kojoj se dijelom penje po ledu, a dijelom po stijeni, tj. gdje se zaleđeni dijelovi stijene spajaju dijelovima po suhoj stijeni, a sve sa potpuno istom opremom - onom za ledno penjanje. Na kraju je nastao dry tooling - penjanje alatima po suhoj stijeni, isprva kao trening za kombinirano penjanje, a sad već kao disciplina u kojoj je moguće naći najteže penjačke probleme.

Bjelovar je ove godine 10. put domaćin ovakvog natjecanja i može se pohvaliti jednim od najboljih poligona za vježbanje i natjecanje u ovom dijelu Hrvatske: Vodotornju koji svojom visinom i konstrukcijom omogućuje postavljanje svih vrsta penjačkih smjeri i problema.

 

Ledni kup 2017._17
 

Tradicionalni događaj u Bjelovaru

Pripreme za natjecanje odrađene u nekoliko radnih akcija gdje su postavljene smjeri, očišćen Toranj, organizirana klopa i piće, za što je potrebno pohvaliti sve članove koji su pri tome pomogli. 
Poseban doprinos ponovo je dao Siniša Atlija koji je neumorno odradio potrebne zadatke i prisustvao svim radovima. Zajedno sa Sašom Jurićem odradili su zadnje pripreme: postavljanje kompleta i potrebnih užadi, te je sve bilo spremno za nedjeljnu tekmu.

Ovo je bilo 10. po redu natjecanje u Bjelovaru, a održano je u muškoj i ženskoj kategoriji.
Odaziv penjača bio je velik: ukupno se prijavilo 10 natjecatelja i 4 natjecateljice. U jakoj konkurenciji iskusnih penjača natjecali su se penjači iz Zagreba i  Varaždina te gosti iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije.
Prvi natjecatelji pristigli su oko već oko 9.00h na Toranj gdje ih je dočekao vrući čaj, kuhano vino i peciva za koje se pobrinuo naš Rudi Oškera koji je ispred Pekare Oškera donirao kruh, peciva i slastice za doručak, a dodatnu energiju dobili smo konzumacijom grickalica i keksa koje je donirao Koestlin Bjelovar. Vrijedi spomenuti i sponzora Servis Babić koji je ustupio montažni šator. Na natjecanju bila je dežurna doktorica Adela Ušanović Starčević, no nije bilo potrebe za bilo kakvom intervencijom.

Natjecanje je počelo oko 10.30h kada su se natjecatelji morali dokazati na kvalifikacijskoj smjeri dužine 30 metara gdje je postavljač Siniša Atlija priredio raznovrsne probleme i tehnike penjanja: od drvenih trupaca, zareza u betonu do penjanja u stropu i prelaska na vrh kupole vodotornja.
Nakon ždrijeba krenulo je penjanje uz podršku prisutnih natjecatelja i gledatelja. Ove godine kvalifikacijska smjer bila je nešto izmjenjena, te je bila dodatni izazov za natjecatelje. Već tradicionalna kiša pomalo je otežavala uvjete, no to nije obeshrabrilo nabrijane natjecatelje.

Ledni kup 2017._18
 

U finalnoj smjeri, u 8 minuta dozvoljenog vremena potrebno je bilo popeti prevjesni dio koji se sastojao od zahtjevnih gibova, te preko 2 viseća elementa preći na stup i doći do vrha smjeri na drvenom jarbolu.
Kao i prošle godine, finalna smjer bila je sakrivena ceradom do samog početka finala. Nakon što je finale otvoreno, natjecatelji su imali nekoliko minuta za pregled smjeri, te su se tada zaputili u izolaciju.
Siniša Atlija ponovno je iznenadio natjecatelje sa zahtjevnom, ali zanimljivom smjeri.

Ledni kup 2017._38


Prve su penjale natjecateljice: Maja Šustar (AO Domžale) odlično je penjala i osvojila prvo mjesto. Druga je bila Antonina Brdarić (SPK Pentraks), a treća Katarina Manovski (SPK Pentraks).
U muškoj kategoriji najbolji je bio Jaka Hrast (AO DOmžale) koji je jedini popeo finalnu smjer do kraja, i to u odličnom vremenu od 6:50. Drugo mjesto zauzeo je Mario Musulin (SPK Direkt), dok je treći bio Marko Petrunić (AO HPD Željezničar).

Na kraju pobjednicima su uručene medalje i poklon paketi našeg sponzora Koestlina Bjelovar i prigodne kape sponzora Servis Babić!

 Ledni kup 2017._48

 

Dobra organizacija i penjačko druženje

Za okrepu i održavanje tjelesne temperature odlično je poslužio paprikaš kojeg su ove godine pripremili Ljiljana i Josip Popović, te kuhano vino i čaj za koji se brinula Adela Ušanović Starčević uz tehničku podrušku Saše Jurića.   
Hvala Pekari Oškera na donacijama kruha i peciva!
Hvala Koestlinu i Igoru Horvatu koji je zaslužan za Koestlinove slastice i poklon pakete.
Hvala Saši Juriću i Mateu Muharu koji se brinuo oko osiguravanja penjača.
Hvala Komisiji za alpinizam koja organizira natjecanje i povjerava nam održavanje ovakvog događanja.
Hvala i svima ostalima koji su na neki način pomogli u realizaciji ovog događanja i svima koji su došli navijati i gledati natjecanje, kao i lokalnim medijima koji su pratili i promovirali ovaj događaj.
Na kraju, veliko i najveće hvala Siniši Atliji koji je ponovno uložio ogroman trud i pregršt vlastitog vremena i materijala kako bi priredio smjeri za održavanje Kupa.

Fotke s natjecanja potražite u našoj galeriji fotografija , a detaljne rezultate u nastavku:

Muški:
1. Jaka Hrast, SLO
2. Mario Musulin
3. Marko Petrunić
4. Nace Grgorinič, SLO
5. Milan Makojević, SRB
6. Edvin Nepožlan,  SLO
7. Rene Lisac
8. Nikola Arežina, SRB
9. Nikola Sretenović, SRB
10. Miloš Milanović, SRB

Žene:
1. Maja Šustar, SLO
2. Antonina Brdarić, SRB
3. Katarina Manovski, SRB
4. Ivana Mijić, BIH

 

Tekst: Zvonimir Popović
Fotke: Maja Šustar i Zvonimir Popović

Drage penjačice i penjači, toolerice i tooleri, ledne penjačice i ledni penjači!

Pozivamo vas na 5. kolo SLOVENSKO-HRVATSKO-SRPSKOG otvorenog prvenstva 2017. u Bjelovaru.
Datum održavanja je subota 18.11.2017.
Mjesto održavanja je Vodotoranj u parku Borik u Bjelovaru.
Prijave će se održati na istoj lokaciji od 8.30.-9.30h
Startnina iznosi 30 kuna.

Detalji o natjecanju:
Vrsta natjecanja: težinsko
Kategorije: muškarci, žene
Opis smjerova: svega po malo
Lokacija: vodotoranj, park Borik, Bjelovar, Lokacija: https://goo.gl/maps/zC7BPgiPatJ2
Kada: 18.11.2017. subota
Prijave: 08.30 - 09.30h
Start kvalifikacija:  10.00-12.30h    Finale: 13.00-15.00h

Organizator: SPK Grip Bjelovar i Hrvatski planinarski Savez (HPS)
Odgovorna osoba: Siniša Atlija
Natjecanje se održava pod pokroviteljstvom HPS-a.
Natjecatelji sudjeluju svojevoljno te se odriču naknade za eventualnu materijalnu ili fizičku štetu.
Kod prijave natjecatelji su dužni pokazati člansku iskaznicu HPS-a i moraju imati uplaćenu članarinu za tekuću godinu.
Za prijave nema posebnih uvjeta, samo se pojavite do 09.00h. Poželjno je prijaviti dolazak telefonom ili e-mailom, a detaljnije informacije možete vidjeti na stranicama kluba www.spk-grip.hr ili na sljedećim kontaktima:

  • •    091/76-78-991 – Siniša Atlija
  • •    Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
  • •    Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

S veseljem očekujemo Vaš dolazak!

Ovoga ljeta imao sam zanimljivo iskustvo radeći u ljetnom kampu za djecu u Kaliforniji kao instruktor penjanja. Kamp u kojem sam radio izniman je i puno drugačiji od ostalih kampova u Sjedinjenim Državama. Nalazi se na prekrasnom jezeru “Loon Lake” u Sierrama na nadmorskoj visini od 2000 metara. Ono što ga čini posebnim jest činjenica da nema pristup cestom, nema signala, a najbliži planinski gradić udaljen je sat vremena vožnje. Jezero je okruženo prekrasnim planinskim vrhovima od kojih su neki pokriveni snijegom čitavog ljeta, granitnim stijenama i prekrasnom borovom šumom. Kamp se sastoji od jedne velike drvene kolibe koja uglavnom služi kao blagavaona, mjesto za druženje i predavanja. Osim toga svi kamperi i instruktori spavaju u šatorima tokom cijeloga ljeta. Pošto je kamp toliko izoliran i nalazi se u prekrasnoj divljini, priključci za struju i vodu ne postoje. Cijeli kompleksni sustav filtracije vode osmišljen je i prilagođen kako bi se ostvarili uvjeti za normalan život na toj prekrasnoj lokaciji u apsolutnoj divljini. No prekrasna lokacija koja oduzima dah i svi dnevni izazovi kojima smo se suočavali da bi omogućili normalan život na ovom mjestu samo je mali dio cjelokupne priče koja se odvijala u kampu imena “Deer Crossing Camp”.

Kamp ima rejting za najsigurniji kamp u Sjevernoj Americi, a saznao sam i zašto na treningu za instruktore koji je trajao dva tjedna prije dolaska prve grupe djece. Svih 14 instruktora položili smo tečaj američkog crvenog križa za spasioce i tečaj za prve pomoći u divljini. Proveli smo sveukupno 20 sati u bazenu prolazeći sve moguće scenarije i tehnike spašavanja, također i scenarije iz prve pomoći. Bili smo obvezni pročitati službene knige koje idu uz tečaj, i na kraju položiti pismene ispite kako bi dobili licence. Uz sve to direktor kampa držao je mnogo predavanja iz psihologije i učio nas kako biti izvrsni predavači i učitelji vještina iz sportova koje strastveno volimo i koje ćemo prenositi na mlađe generacije tokom cijeloga ljeta. Aktivnosti koje smo nudili bile su penjanje, jedrenje, jedrenje na dasci, kajak, kanu, tehničko penjanje na drveće, plivanje, trail trčanje, streličarstvo, orijentacija u divljini, umjetnost… Osim toga svaka dva tjedna vodili smo izlete van kampa koji su trajali po 3 dana. Po dva instruktora vodilla su penjačke izlete, kanu izlete, dva do tri planinarska izleta koji su bili manje ili više zahtjevni. Na ovim izletima djeca su mogla osjetiti čari istinke divljine, jer smo išli sve dublje i dublje u divljinu odmakivajući se od komforta koji je pružao kamp. Ljepota prirode koja nas je okruživala bila je neopisiva, ali izoliranost i aktivnoti kojima smo se bavili zahtjevali su veliku ozbiljnost i odgovornost instruktora.

Rudi u SAD-u_5


Svakog jutra u 7:30 svi instruktori imali bismo sastanak na kojem bi organizirali dan. Satovi su podjeljeni u 3 bloka od 2 sata, jedan blok prije podne i dva poslije podne. Na školskoj ploči svaki instruktor napisao bi koje satove želi održati toga dana u sva 3 bloka (u skladu s interesom i razinom na kojem se djeca nalaze ), a onda bi svi imali priliku poslije doručka prijaviti za koje satove žele. Penjanje je u ovom kampu iznimno popularna aktivnost, zbog kvalitete prirodnih stijena koje se nalaze na 10-ak minuta hoda od samog kampa. Penjanje je bilo isklučivo na “top-rope” jer jedina druga opcije je full trad. Spitovi i sidrišta ne postoje tako da smo za svaki penjački sat nosili oko 120 metara statičkog i 70 metara dinamičkog užeta plus nešto čokova i frendova i hrpu čeličnih karabinera za izradu velikog sidrišta na vrhu stijene. Neke stijene bile su direkto iznad jezera i u takvom slučaju osiguravanje bilo bi sa sidrišta. Takve stijene predstavljale su poseban izazov djeci jer bi se morali odvažiti prvo abseilati do vode, a tek onda popeti smjer do vrha. Radno vrijeme bilo je od 7.30 ujutro do 10 sati navečer s jednom slobodnim danom u tjednu. Dani su bili poprilično naporni, no zajedništvo koje smo imali kao grupa instruktora i međusobna podrška u svakom trenutku bili su neprocjenjivi. Gledati djecu kako prevladavaju hrpu strahova iz dana u dan kroz predivne aktivnsoti daleko od užurbane civilizacije, promatrati ih kako rastu kao osobe i kako im samopouzdanje nepresano raste bilo je zaista predivno.

Rudi u SAD-u_10

 
Također, iznimno iskustvo bilo je upoznati direktora kampa (dob 68 ) koji već više od 50 godina svako ljeto posvjećuje djeci u ovom kampu koji je otvorio 1983. godine ostvarivši životni san svoje majke. Čovjek koji je još uvijek svakodnevno aktivan trenirajući za triatlone i maratone, vrsni plivač i nekadašnji profesionalni trener vaterpola, marinski biolog, nekadašnji komercionalni ronioc i čovijek koji je kompetentan u svakom “outdoor” sportu kojeg možete zamisliti. Po završetku ljeta, kako nam je pričao, odlazi na tromjesečnu ekspediciju u Nepal koju je proveo planirajući zadnjih 10-ak godina. Nakon toga drži “leadership” i “goalsetting” predavanja po raznim školama i ustanovama u Silicijskoj dolini. Bit ovoga kampa iliti dublja svrha, njegovim riječima, nije učiti djecu kako penjati pukotine, kako jedriti na dasci ili preokrenuti kajak, svrha ovoga kampa je stvoriti buduće “lidere”, kompetentne mlade i snažne ljude koji se će znati kako se suočiti i pobjediti životne izazove, biti uspješni, savladati strahove i znati vladati svojim emocijama.

Rudi u SAD-u_13


“Deer Crossing Camp” zaista je posebno mjesto puno motivacije, podrške, strasti prema aktivnostima i prirodi, osobnog rasta i hrpe izazova !
Jako sam sretan što sam imao priliku biti dio ove obitelji i raditi u tako dobrom i pozitivnom okruženju!

Rudi u SAD-u_1

Bacite oko na ostale fotografije, par video isječaka (moj prvi trad uspon, Lover's leap, summer snapshot, jedrenje u kampu) i naravno nešto penjanja u legendarnom nacionalnom parku Yosemite.

 

 

 

Tekst i fotke: Rudi Oškera

Dogovor je pao tri tjedna prije polaska, dogovorom Marka Ž. i Mihaela Š. Isti dan zove se Duška M. koji momentalno pristaje, te Žaba zove Maria M. Nalazimo su u Zagrebu u 8h i krećemo za Golubinjak.. Drugim autom ide još četvero varaždinaca: Hrvoje K., Marko Š., Davor T. I Igor Š. Sve do Delnica pere kiša i to po pravo, mislim si gotovo sve će biti mokro.. Staje se u Delnicama na kavu i planira se odlazak na drugo mjesto.. Marko Ž. predlaže Krk, svi se slažemo.. Sustiže nas i druga ekipa, slažu se i oni ali uz obavezni pregled Golubinjaka.. Dolazimo u Golubinjak kad ono stijena suha kao barut te se držimo prvobitnog plana. Duško i ja (Mihael) idemo do sektora Hollywood dok ostatak ekipe penje u sektoru Zambezi.

Golubinjak 12.-13.8.2017._3

Mi se zagrijavamo u 6a+ Last tango in Paris kojeg Duško riješava iz druge taj dan (inače dug od prošle godine). Ja odlučujem popesti što više smjerova na onsight te krećem sa A prefect world (7b) gdje padam, naravno :P .. Penjem ga iz druge, ulazim u Terminatora (7a+) opet padam i odustajem od sight-anja.. POZOR: Golubinjak je izrazito teško penjati na pogled iz razloga što oprimci variraju iz metra u metar (očekuješ sloper dobiješ edge i obrnuto..). Duško chilla, ostali i dalje na Zambeziju, dajem ulaz u RocknRolla-u (8a). Prvi ulaz prolazi bez imalo muke, sve gibove radim relativno lagano, malo odmaram i dajem second GO (i kako to već ide zeznem nogama i neki gibovi su mi ne mogući..), ali dajem i third GO (na pola smjera me lijevi biceps iznevjeri i mislim si WTF).. Kasnije nam se pridružuje ostatak ekipe i svi zajedno boksamo protiv Rocky-a Balboe (6c), ajmo reći skoro svi ga penju (već je star, kuda će protiv šestero ljudi).. Tako završava prvi dan, u večernjim satima roštiljamo i pijemo pokoje pivo.. 

Golubinjak 12.-13.8.2017._13

Drugi dan kreće sa jutarnjom kavom i odlaskom u Hollywood.. Dobro se razgibavam i ulazim u RocknRolla-u. Penjem, nikad bolje (prolazim teži dio smjera laganini) dolazim do zadnjih rupa prije tranvajca u glavi mi je to je to popest ću ga, izletava mi palac i padam.. Ostatak ekipe penje sve pomalo (bacite oko u penjački kartom Spk Vertikala za detalje).. Ulazim i peti puta bez prevelike volje pa tako mi i bude (padam opet).. Završavamo penjanje oko 16h i krećemo za Zagreb, tamo ostavljamo Marka i Maria.. Sve u svemu bilo je odlično uz odličnu ekipu..

Golubinjak 12.-13.8.2017._8

Utorak (15.08.2017.), dogovor za povratak u Golubinjak pao je sa Žarkom K. Dolazim do Zagreba i presjedam kod njega, sa nama još idu njegov sin Luka i Boris Č. U Golubinjaku se zagrijavamo u Zambeziju te nešto kasnije idem riješiti dug od nedjelje RocknRolla (8a). Ulazim i rješavam ga! Skoro padam u detalju poslije tramvajca.. Sva sreća ma gornjem sloperu koji me zadržava u igri.. Preostalo vrijeme penjem sa Lukom koji ulazi u sve što sam ja penjao, nešto na lead nešto na top rope.. Na kraju se teškom mukom bori sa Last tango in Paris (6a+)..

Golubinjak 12.-13.8.2017._9

Hmm, kuda ovaj vikend, pitanje je sada? Bacite oko u atraktivnu galeriju slika.

Tekst: Mihael Štefić
Fotke: Mario Musulin